-Piše: Budo SIMONOVIĆ
Dok je Mihailo Lalić, primajući visoko odličje te 1979. godine, govorio na svečanosti u tadašnjem Titogradu, odmjereno, tiho i nenametljivo, birajući i nižući riječi i misli kao najfinije bisere i drago kamenje, pomislio sam kako bi bilo lijepo da napravim s njim razgovor. Istog trenutka sam se prosto uplašio od te pomisli, znajući kako je težak na riječi, posebno ako ta riječ treba da izađe na svjetlo dana i dobije epilog u novinama.
Sjutradan sam ipak odlučio da mu ponudim da bude sagovornik u rubrici „Poseta nedelje” – revijalnog, nedjeljnog izdanja „Politike Ekspres”, u kojoj sam tada radio kao dopisnik iz Crne Gore. Prikupio sam hrabrost i s velikom tremom i strahom da li ću ubjedljivo, tečno izgovoriti tih nekoliko rečenica koje sam sročio i ko zna koliko puta ponovio u mislima, okrenuo broj Lalićevog telefona u Herceg Novom, gdje je tada najviše boravio. Saslušao me je, a onda bez predomišljanja, mirno, ali odlučno, rekao da on ne bi, da se umorio od javnosti u protekla dva dana.
Ne odustajući, počeo sam da mu objašnjavam kakav je karakter te rubrike, da to nije klasični intervju, već obični razgovor, ispovijest čovjeka, njegovo kazivanje i razmišljanje o onome čime se bavi, da ima toliko običnih ljudi koje zanima ko je u običnom životu tvorac „Svadbe”, „Zlog proljeća”, „Raskida”, „Lelejske gore”, „Hajke” i tolikih drugih znamenitih knjiga.
Sve bi to vjerovatno bilo uzalud da me u jednom trenutku nije pripitao za prezime i odakle sam i sjetio se da je sa mojim ocem za vrijeme Drugog svjetskog rata gotovo dvije godine tamnovao u kolašinskom četničkom zatvoru i nacističkom logoru Pavlos Melas u Solunu. Tek ga je to odobrovoljilo i navelo da pristane na razgovor.
– Pa, eto, dođi, ali težak sam ja za priču, ima da se namučiš i ništa da ne uradiš.
Ujutro, po dogovoru, već u osam sati, bio sam na njegovim vratima u Toploj. Njegovo kazivanje je poteklo tiho i spontano, pa sve življe kako je vrijeme više odmicalo. Tako puna tri i po sata. Prošlo kao dlan o dlan. Nije pogledao na sat, već ga je, čini mi se, umor prenuo. Ispravio se u fotelji, duboko uzdahnuo, kao da je isprtio kakvo teško breme.
– E, vala, mislim da je dosta, pa i ako je i od mene. A sad neka ti je Bog u pomoći da od toga napraviš nešto što bi moglo nekoga da zanima, da potroši vrijeme i to pročita.
Kad sam sjutradan ponovo došao kod Lalića i zamolio ga da pogleda i autorizuje tekst, on je sjeo u onu istu fotelju i zatražio da mu ga ja naglas pročitam. Slušao je pomno, zagledan nekud kroz prozor preko morske pučine i samo dva puta me je prekinuo. Na jednom mjestu je dodao jednu jedinu riječ da malo pojača neku misao, a drugi put je bio malo u dilemi da li se možda u jednom trenutku previše „raspričao”.
Dan kasnije, u nedjelju, 30. juna 1979. godine, u „Politici Ekspres” je objavljeno kazivanje Mihaila Lalića pod redakcijskim naslovom „Delo nikad nije dovršeno”. Za početak sam citirao Ljuba Jandrića, koji je u knjizi „Sa Ivom Andrićem” zapisao da je veliki i slavni pisac, škrt i štedljiv na riječima, čak i kada hvali, u nekoj prilici govoreći o Mihailu Laliću rekao:
„To je skroman i povučen čovek, težak na reči i razgovoru. Kad se nas dvojica sretnemo, a susrećemo se češće, naćutimo se do mile volje.”
Potom teče Lalićeva ispovijest.
„Ja sam se nekako, čini mi se, za književnost opredijelio još u gimnazijskim danima. To je i shvatljivo ako se zna da je pisana riječ bila jedini izvor saznanja; bila je to i razonoda i zabava, i bioskop i pozorište u siromašnoj varoši i još siromašnijoj školi, kakve su bile sve provincijske škole u ono vrijeme.
A za to što sam se i ja i toliko beranskih gimnazijalaca prije i poslije mene počeli baviti književnošću postojao je i jedan razlog više. Bilo je u to vrijeme u beranskoj gimnaziji nekoliko profesora, književnih stvaralaca i velikih humanista koji su snažno uticali na cijelu jednu generaciju đaka. Bio je takav Đuro Bešić, tada pretplatnik „Srpskog književnog glasnika”, pa Dragiša Boričić, pa Batrić Marijanović, pa direktor škole Ante Mišura iz Šibenika, arheolog i veliki humanista...
U toj školi i takvoj sredini ponikli su pjesnici Đuza Radović, Radovan Zogović, Blagoje Kastratović, koji je 1941. strijeljan u Kraljevu. Tu je počeo da piše i Manojlo Laban, izuzetan talenat, koji je, doduše, kasnije poeziju žrtvovao za medicinu i bio vrstan ljekar i stručnjak i u toj oblasti. Tu je, takođe, ponikao i pjesnik Vukajlo Kukalj.”
( Sjutra: „JA SAM DAVNAŠNjI ANDRIĆEV ĐAK” )
Uskoro knjiga
Feljton je rađen po novoj knjizi Buda Simonovića „NIKAD KRAJA TAMNICAMA – LALIĆEVE PORUKE I PODUKE”, koja ovih dana izlazi iz štampe i uskoro će moći da se kupi uz DAN na svim prodajnim mjestima novina.
Lalićeve poruke i poduke
„Briga valja samo dok još može da se vrdne na drugu stranu, te da se nađe spas nekakav ili barem zaklon privremeni; kad već ne može, onda je briga bolest jedna uzaludna, naročito ako joj se čovjek pusti.”
***
„Ukratko rečeno, dok se zdravi gube i tragovi im se gase, budalama kraja nema. Njihovo je carstvo zemaljsko, kao što se vidi i po drugim znacima i podacima.”
***
„Mora da se ide i kad se ne zna kud. Svi tako idu – niko ne zna i niko nema vremena da čeka dok sazna. Ako čeka, izgubio bi volju, ili bi ga neka rđa spopala i izjela i samo bi mu kostur ostao da se bjelasa još neko vrijeme u magli.”
***
„Sve je malo i privremeno, varka, sjenka pred očima, šarena laža je cio ovaj svijet i život, sila i vlast ljudska i zemaljska, a veliko je samo vrijeme... Ono je sve i sudbina svega je u njemu zapisana.”